10 dana Nisvilla iz ugla Saše Dracha

22 авг 10 dana Nisvilla iz ugla Saše Dracha

Kad me proljetos organizator Nišville jazz festivala pozvao da u Nišu predstavim svoje Priče o jazzu, i razveselio sam se i iznenadio. O tom festivalu nisam znao gotovo ništa. Poziv je stigao i mom kolegi po peru i jazzu, Davoru Hrvoju, no on se predomišljao, zbog drugih poslova. Ja sam inzistirao, ili idemo obojica, na zadnja četiri dana festivala, od 9. do 12. ili nikako. Plan je bio da on krene iz Zagreba autom, pokupi me u Našicama gdje sam u ovo doba uvijek s djecom i onda zajedno do Niša.

Nije bilo priprema za put, no s kime god da sam pričao kamo idem, nitko nije bio oduševljen. «Što ćeš tamo?», bilo ja najčešće pitanje, a to me podsjetilo ne prijekore kad sam prvi puta poslije rata išao tio u Beograd, na Sajam knjiga, još daleke 2000. Bilo je to nakon srpske oktobarske revolucije, kad su uhapsili Miloševića. Vizu sam tada ugrabio u zadnji čas, preko veze, u Srpskom kulturnom društvu u Zagrebu.
«Kako ćemo to s tobom, Saša?», pitao me odgovorni, preko stola kad sam došao predati dokumente»
«Ne razumijem, kako to mislite?», bio sam zbunjen.
«Nezgodno je ovo, ovako na brzinu», reče on. «Nezgodno je da u prijavi napišemo da si Hrvat.»
«Kako nezgodno?»
«Pa duže će da traje. Ako napišemo da si Srbin, onda će da bude gotovo sutra.»
«Da, ali ja to ne bih tako.»
«Razumem», reče odgovorni, «Ali šta da radimo, šta da napišemo?»
«Pa, dobro, ako ne može Hrvat, napišite da sam Nijemac, po prezimenu.»
«Joj, samo nemoj Nemac.»
«Onda napišite Čeh, imam neke pretke i Čehe.»
«Odlična ideja.»

Nisville Jazz Festival

I tako sam ja 2000. godine dobio vizu, otputovao, i vratio se živ i zdrav, prepun živih dojmova, pri čemu nisam doživio ništa, ama baš ništa neugodno.

Osamnaest godina kasnije, Davor i ja krećemo istim pravcem, ali dalje, na jug, sada bez viza, u meki trbuh Srbije i to autom. Netom prije puta Torcidaši su izveli onu idiotsku pljačku benzinske stanice i šaranje ustaškim znakovljem usred Srbije, na putu za Bugarsku i u srpskom su zatvoru čekali suđenje. Vučić je izvodio svoje uobičajeno huškanje prema Hrvatskoj rezervirano za dane oko proslave Oluje, a hrvatski su pak branitelji ponovo stali na branik domovine zabranivši Bajagin koncert u Karlovcu. Ne mogu reći da mi nije palo na pamet da bi to obostrano, trajno ludilo moglo utjecati na naš boravak u Nišu. Kako će ljudi reagirati na hrvatske tablice?

Od Beograda do Niša je još kojih dvjesto pedeset kilometara. Očekivali smo dobre ceste i tako je i bilo, osim oko granice Hrvatske i Srbije. Naš autoput sve je gori od Slavonskog Broda pa dalje na istok, a onaj njihov dio, od granice prema Beogradu, od silnih smo rupa morali jako usporiti.
Od Našica do Niša trebalo nam je oko pet i pol sati, a natrag čak sedam. Ono što Slovenci rade nama kod Istre i na Bregani, mi radimo Srbima na Bajakovu. Štopamo prolaz. Kad smo ulazili u Srbiju, hrvatski nas je carinik upozorio da smo trebali u «U liniju za građane EU», što nije bilo naznačeno, pa smo pri povratku pažljivo gledali. Ipak, od šest ili sedam traka koje su milile ničijom zemljom, nikakva se razlika između «europskoj trake» i ostalih. To je valjda taj hrvatski antemurale europensis.

Nisville Jazz Festival 2018 – Duo Moderato

U Niš smo stigli za dana. Imali smo adrese, ali ne i plan grada, pa smo do centra došli po intuiciji. Nije nam pomagalo ni to što table s nazivima ulica uglavnom ne postoje. U nekom trenu smo odlučili stati i pitati. Davor je odmah do auta ugledao krupnog momka, nalik mladom Tašku Načiću.
«Čiko, imaš li sto dinara?», upitao je sa širokim osmijehom. Iako uočljivo posebnih potreba, momak je bio brz, no Davor se nije dao smesti. Ja sam, pak, sa svoje strane prišao nekom paru koji mi je objasnio da samo treba skrenuti iza ugla. Međutim, i Taško je pokazao isti put, pa je Davor trijumfirao.

Istovremeno nas je do ureda pokušavao mobitelom navesti i Branislav Dejanović Bane, jedan od organizatora Festivala, koji je na kraju dotrčao i zaustavio nas tik pred jednim od dva ureda Nišvilla u Dušanovoj ulici gdje sedam stalno zaposlenih radi cijelu godinu.
To je sam centar starog Niša. Trošne prizemnice ili oniže katnice, nižu se po uskim, u pravilu jednosmjernim ulicama. No, te ulice nisu toliko uske da bi posjekli drveće koje raste i s jedne i s druge strane, smetajući vozačima da parkiraju gdje im padne na pamet. No, ti drvoredi zatvaraju krošnjama i divne svodove, tako da je i po najgoroj vrućini, a tih je dana u Nišu bilo preko trideset stupnjeva, u cijeloj četvrti bilo vrlo ugodno. Zato možda tamo i ima kavana u kojima ljudi preko dana radije borave, nego u pješačkoj zoni skupih trgovina. Tamo je urednije, ali nema ni travke, a kako se ta glavna ulica, Obrenovićeva, proteže s juga na sjever, ravno prema Tvrđavi, gdje se Nišville održava, iako visoke, te moderne zgrade bacaju tek nešto malo hlada baš kad je najtoplije.

Earth and Sky Stage – Nisville Jazz Festival

Bane nam je odmah dao press pasove i programe i odmah smo s njim otišli do Tvrđave i press centra, da istovarimo onih stotinu Davorovih jazz fotografija (velikog formata) da se izložba postavi preko noći. Otvorenje je bilo zakazano za sutradan, prije promocije Davorovih knjiga Jazz Connections i Jazz Vibrations.
Te Davorove koncertne fotografije, redom najvećih svjetskih jazz imena, s kojima je, naravno, radio i intervjue, bile su zapravo divna kulisa na zidovima Press centra sva četiri dana održavanja internacionalnog jazz programa Nišville festivala koji je inače, s pretprogramima, ove godine trajao deset dana, od 3. do 12. kolovoza.
Tu nas je dočekao i Ivan Blagojević, direktor festivala, čovjek srednjih godina u odličnoj formi, raspoložen. «Gde ste, Hrvati?», reče i zagrli Davora. Njih se dvojica znaju s festivala po Europi, no zajedno su putovali i u Kinu, za uspostavu veze s braćom Kinezima koji su se počeli otvarati i prema jazzu. «Bane, dovedi ih na koncert, ali, prvo jedite nešto. Evo, tu vam je i džeparac, dok se ne snađete i ne promenite pare.»
Bane nas je poveo na večeru u restoran Biser («Imate meni na raspolaganju, sve je plaćeno, zajedno s pićem»), a onda koncert u spomen na Šabana Bajramovića, legendu niške ciganske muzike, pjevača koji je nastupao u velikim dvoranama širom svijeta. Odmah pored rijeke Nišave, nadomak Oficirskog doma, iznad polukružnog gledališta, nalazi se i spomenik Šabanu, u bronci. «To smo mi postavili, ali nije bilo lako», priča Ivan. «No izmuzli smo lovu i od ministarstava i od ljudi koji imaju para. Dali su hiljadu eura i Ljubiša Samardžić i Bregović i Goran Paskaljević i tadašnji gradonačelnik Niša Miloš Simonović.».

Kad smo stigli, već se naveliko sviralo. Beogradski bend Kal izvodio je cigansku-rock-jazzy obradu Crno bijelog svijeta Prljavog kazališta. Električna gitara, bubnjevi, bas, harmonika, violina i lijepa pjevačica. Kal je sjajan bend koji obilazi europske festivale, a bio je i u zagrebačkom Aquariusu.

Nišville se zadnjih desetak godina odvija u prostranoj niškoj tvrđavi, strateškoj točki utemeljenoj još za rimskih vremena. Niš se nalazi u dolini rijeke Nišave, između Suve Planine, Jelašničke i Sičevačke klisure, planina Kalafat, Svrljige i Seličevice, a Turci su tu utvrdu, dograđivanu u srednjem vijeku, do ovih dimenzija doveli u 18. stoljeću. Tvrđava se diže sa desne strane Nišave i s nje se predivno vidi cijeli grad koji se polako uspinje obroncima Seličevice, gdje je malo iznad starog groblja bio i naš hotel, Aleksandar.
Na prvi dan festivala, a prije presice, sjeo sam u Bros taxi za koji ćemo dobiti od organizatora i festivalske bonove. Niš nije mali grad, treći po veličini u Srbiji, s oko dvjestopedeset tisuća stanovnika, a jednosmjerne ulice otežavaju put s jednog kraja na drugi. Ipak, taxi je teško platiti više od dva, tri eura. Vozač pita odakle odakle sam.
«Bio sam ja u Zagrebu više puta, krasan grad.» Prolazimo kraj nekakvog topa pred valjda komandom grada i ja pitam ima li i dalje puno vojske. Niška vojna oblast je bila važna i u staroj i u novoj Jugoslaviji. Da ne govorimo da je Niš bio rezervni glavni grad u Prvom svjetskom ratu, jer je Beograd odmah pao.

Photo by:
– Nišville Volunteers press team, Ivanino DaVilliano Dukić, Leontina Trajković, Nikola Lojpur

«Ima li ovdje još niških specijalaca?», pitam.
«Ne, ne u onoj formi. Ja sam tamo, te vojnike specijalce, trenirao, bio sam profesor telesne kulture, do penzije», priča taksist.
Ostavio me malo dalje od McDonaldsa, kod Trga kralja Milana, pred knjižarom Laguna. «Imate li što od filma i muzike?», pitam i odmah uočim Dnevnike Andreja Tarkovskog i eseje Milana Vlajčića. «To je sjajna knjiga», kaže prodavačica, priča o Tarkovskom i nastavlja o novim muzičkim biografijama. Zna kako se nudi, kao i kolegica za pultom. «Dobivate popust na treću knjigu», mami me, pa kupujem i Jončićeve eseje.
Ideja o predstavljanju moje knjige Priča o jazzu na Nišvillu, kao i Davorovih knjiga intervjua i autobiografije Boška Petrovića bila je dobra, no naravno da su promocije bile, blago rečeno, slabo posjećene. Ipak, voditelj press centra, zadužen za promocije, Miloš Eremić, htio je da promocije razdvojimo.

«Svaka od tih vaših knjiga zaslužuje posebnu pažnju», inzistirao je. Miloš je inače novinar i urednik Radio Novog Sada, koji godinama piše o jazzu. Razgovor s njime bio mi je vrlo zanimljiv, posebno u onom pripremnom dijelu, prije promocije.
«Znate, dosta sam vas guglao», reče mi Miloš.
«Bilo je dosta recenzija te moje knjige».
«Bila mi je zanimljiva ona u beogradskom nedeljniku Vreme».
«Znam taj tekst», rekoh. «Napisao ga je Đorđe Matić.»
«Mislite li da bi moglo biti na promociji nekih problema?», upitao me.
«Pa, gledajte, čak i ako bude provokacija, što ne vjerujem, mislim da to mogu sam amortizirati», rekoh. «Ne brinite.»
«To je vrlo negativna kritika, a napisana je u srpskoj štampi.»

Photo by:
– Nišville Volunteers press team, Ivanino DaVilliano Dukić, Leontina Trajković, Nikola Lojpur

«Koliko znam, tako je. No, tog Matića ja znam. Dolazio je rado u knjižaru koju sam vodio prije rata, u Kinoteku. Tu kritiku kao da je pisala podvojena ličnost. Dopola me hvalio, a onda prilično grubo nagazio, kad je u meni prepoznao ustašu. Kad sam pročitao tu kritiku, to me silno pogodilo, ne što je negativna, nego ta argumentacija apatridskog sljepila koje se očito aktivira u trenutku kad netko spomene da je bio u hrvatskoj vojsci devedesetih. A on je, zamislite, objavio knjigu kod istog izdavača kao i ja, isto piše muzici i jako je dobro prošao kod kritike. Inače, živi, u Nizozemskoj, piše i prevodi. No, ne vjerujem da će mi netko tako što prigovoriti, pogotovo ne ovdje u Nišu.»

Earth and Sky Stage – Nisville Jazz Festival 2018

Na promociji se pojavilo nekoliko istinskih znatiželjnika i zaljubljenika u jazz, a među njima i jedan bračni par srednjoškolskih profesora, Mima i Aca Radovanović, koji sami prevode i izdaju knjige o jazzu u slobodno vrijeme. Aca je profoser psihologije, o jazzu zna sve, bavi se i jazz kritikom, a Mima je ta koja prevodi, ona je profesorica engleskog. Poslije promocije smo otišli na pivo, zaječarsko točeno, u blizini jedne od pozornica odakle je do nas dopirao rock dok su s druge strane dopirali narodnjaci. Njih dvoje priredili su Mingusovu autobiografiju, biografiju Billie Holiday, Narod bluesa od LeRoi Jonesa, kao i knjigu Džezerski život od Nata Hentoffa. Popili smo poslije pivo, razmjenjivali knjige, dok je pored nas prolazio žuti Ćira, električni vlakić kojim posjetitelji savladavaju razdaljine od jedne do druge pozornice.
«Sada smo priredili Anegdote o jazzu Billa Crowa, no ne možemo naći izdavača», govori mi Aca. «Znate tu knjigu?»
«Znam», govorim i počinjem objašnjavati kako ni kod nas nije sjajna situacija, ali da uskoro kod Sandorfa, objavljujem antologiju tekstova iz povijesti i teorije jazza, na oko tisuću stranica, «Svijet jazza, od Adorna do Johna Zorna.»
«To mi zvuči jako dobro», upleo se u razgovor mladi Dušan Milenković koji je također bio na svim promocijama. Taj mladi muzičar, jazz gitarist i kompozitor, ali i student filozofije, u nekoliko je navrata bio u Zagrebu, na razmjenama, na Filozofskom fakultetu i sprema se doktorirati na temi iz estetike jazza.

Milenković je inače vodio na Nišvillu predstavljanje mladih jazz sastava, a dobro poznaje i zagrebačku jazz scenu, zna Borka, Kulturni centar u Mesničkoj, Maka Murtića, itd. Bio mu je poznat i onaj tematski broj čačanskog časopisa Gradina koji je priredio Milen Alempijević.
«Nadao sam se da će Milen doći u Niš», rekoh. «Dopisujemo se i razmjenjujemo knjige otkako sastavljam antologiju, no nedavno se razbolio. Upoznao sam ga preko Danijela Šuljića, direktora Animafesta, jer je Milen i stručnjak za animaciju. Za taj moj zbornik poslao mi je svoj tekst o paralelnoj povijesti animiranog filma i jazza.»
Već je bilo da krenemo prema glavnoj pozornici na kojoj je trebao, nakon miješanog francusko srpskog big benda koji sačinjavaju djeca i njihovi profesori, Monsegour Big Bend, nastupiti Lazar Tošić Quintet, sastav legende srpskog jazza, bubnjar koji je već krajem pedesetih svirao po Europi, ali i bio okosnica jugoslavenskog seksteta Marković-Gut. Nišville je Tošiću nakon koncerta na kojemu je gostovao i odličan srpski trubač Marko Đorđević, uručio nagradu za životno djelo.

Svake od četiri večeri udarnog programa Nišvilla na glavnoj pozornici, odnosno na onome što zovu Earth & Sky Stage nastupilo je po šest bendova. Ta glavna pozornica podijeljena je zapravo na dvije, jedna do druge, da bi se bendovi brže izmjenjivali. Nakon Tošičevog kvinteta nastupio je headliner te večeri, saksofonist Kenny Garrett sa svojim kvintetom. «Umalo mi je pobjegao», pričao mi je Ivan pred VIP ložom. «Naprosto je pobjegao iz taksija i krenuo pješke za Beograd. Jedva sam ga nagovorio da se vrati.» Garrett, iako Grammyjevac, poznat je kao težak tip. I koncert mu je podbacio. Dopola je to bio tvrđi, moderni jazz, a onda se prebacio na funky, koji je trebao pozvati publiku na ples. Bio je to dugi dan, pa smo zbrisali kad je počeo inače sjajan jamajlanski reggae bend Inner Circle.

Inače, tempo odvijanja programa festivala takav je da se ne može vidjeti ni petina programa. Osim glavne pozornice koja može primiti desetak tisuća ljudi, po tvrđavi su razbacane još i Jazz for Kids Stage (od šest popodne) gdje nastupaju djeca; plesni Midnight Jazzdance Stage (do pet ujutro) gdje soul/funk/dance pušta nekoliko DJ-eva, a tu su i Museum stage i River stage od šest popodne i Open Stage, Air Stage, Youth Stage i River Stage koji počinju kad i glavni program, u pola osam. Sve su te pozornice, kao i kino platna, razbacani po tvrđavi, no tu se i jede i pije, tako da se ta glazba, od rocka, preko popa, funka, soula, jazza, ciganske muzike, ali i tvrdih narodnjaka, miješa, odbijajući se od zidina, iskopina i građevina iz turskih vremena. U staroj kupelji nastao je Jazz muzej, a u barutani gdje se održava neka izložba, dočekao sam zoru zadnji dan, s niškim jazz entuzijastom i zanesenjakom, pjesnikom Daliborom Popovićem – Popom.
Pop je krupan, visok, mlad čovjek koji s glave nikada ne skida šešir. Njegova je srdačnost bila sasvim zbunjujuća kad nas je pozvao na lokalne specijalitete.

«Ovo mora da probate, za to niste nikad čuli», reče Pop. «Ovo su tri vrste sira topljene i mešane na vatri, uz malo kukuruznog brašna i to se jede s kašičicom. To se zove belmuž, i pravi se samo ovde, u Svrljigu.»
«Odlično za Davora», rekoh. «On je vegeteracijanac». Topla, aromatična mješavina mirisala je na nešto između zrelog kajmaka i možda kačkavalja.
«Onda imam nešto za vas, Davore», reče Pop. «Ovde u Nišu jedini vegetarijanski restoran vodi Neša Travka, u privatnoj kući, otvori kad mu se najaviš. Tu kuću mi lokalci zovemo Kuća (S)trave. Ne znam otkud vadi te svoje travke, bere okolo po planinama.»
Pop je inače treće večeri osmislio program niške beat poezije. Kad sam mu spomenuo da smo Davor i ja predstavljali već tri puta knjigu Jazz Beat, zajedno s autorom Vojom Šindolićem i uz muzičku pratnju, oduševio se.
«Vi mora da dođete na moje bitnike», reče Pop, tako sam ja čuo cijeli Nišville Jazz&Book Session: Gorana Živkovića – Gorkog, Ivicu Živkovića i Nikolu Todorovića i na kraju, fenomenalnog Bojana Ilića – Bokerinija. On je za nekoliko kopalja bio uvjerljiviji, ali on, vidjelo se, ima više iskustva.

Gipsy Kings ft. Paco Bailardo – Nisville Jazz Festival 2018

«Njega ti je snimao vaš Franjić, Slušaj najglasnije, on ima nekoliko albuma», govori mi Pop. «To ti je sve ekipa oko Goribora.» Pričam ja Popu kako smo mi prije rata u knjižari Moderna vremena ugostili Franjićevog najluđeg pankera, Satana Panonskog, koji je bez muzičke pratnje, bez rezanja i bez vatre, na suho, recitirao svojoj spaljenoj publici tako da su svi sjedili na podu mirni kao bubice.
Inače, Pop je i producent niškog jazz benda Eyot koji je na sceni već više godina, ima nekoliko albuma i s kojim je organizirao koncert na Suvoj planini, na 1515 metara, kamo su klavir vozili na kamionu koji su vukla dva džipa. Koncert je gore snimljen i uskoro se premijerno prikazuje na kanalu National Geographica.
Drugog dana smo otišli vidjeti čuvenu, strašnu, Ćele kulu, nadomak niške vojne bolnice, i to našim autom. Na parkingu su nam odamh prišle neke žene.

«Evo, mi ćemo se sada maknuti, pa možete parkirati na našem mestu», reče jedna, a kad je Davor skrenuo da ih propusti, drugi nam je čovjek pokazao i mjesto malo dalje, u hladu. Nakon što smo obišli tu stravičnu, petmetarsku kulu koju su Turci nakon bitke na obližnjem Čebru sagradili od srpskih lubanja (prije toga su skinuli kožu s njih, napunili ih pamukom i poslali sultanu na poklon), ušli smo i u muzej. Zaprepastila me godina bitke. Naime, ta epizoda s vojvodom Sinđelićem koji je, kad je shvatio da Turci pobjeđuju, digao u zrak vlastitu utvrdu, zajedno i sa srpskim braniteljima i Turcima, dogodila se 1809., kad Europom bjesne napoleonski ratovi, a Turci neće otići iz Srbije gotovo do kraja devetnaestog stoljeća. Zamolili smo kustosicu da nam pokrene video simulacije bitke.
«A, vi ste iz Zagreba. Ja sam pre rata bila turistički vodič i često sam putovala u Zagreb. Čak sam spavala nekoliko puta na Sljemenu. Lep je gradić taj vaš Zagreb.»

«Malo je lubanja ostalo na kuli, izgleda da je dosta propalo prije nego što je zaštićena», rekoh.
«To su vam porodice krale glave svojih milih, da ih pokopaju s telima», reče kustosica. «A vidite, kad su se Turci konačno počeli povlačiti, Srbi su ih mirno pustili da odu. Srbi ne znaju da se svete.»
Kasnije, kad je Davor otišao na pressicu, a ja iznamjio bicikl, odlučio sam potražiti i Sabornu crkvu, zapravo katedralu. «Oprostite je li u ovoj ulici crkva?», upitao sam prvog prolaznika.
«Jeste, Saborna, evo, odvest ću te. Odakle si?»
«Iz Zagreba, došao na Nišville.»
«Ajde? Ja sam ti doselio u Niš 1995. iz Mostara. Bio sam vojni pilot. Sada sam u penziji, imam stan ovde, ali često odem tamo.»
Dopratio me do crkve, a onda mi predložio da umjesto u crkvu, sjednemo u kafanu preko puta na piće. Ubrzo je ipak, otišao za drugi stol. «Samo da nešto kažem onim mojim pilotima.» Dok sam naručivao još jedno pivo, s druge je strane ulice, iz crkve, počela izlaziti gomila ljudi u pratnji glasne limene ciganske glazbe, tube, trube i bubnja. Svadba. Vodio ih je kum i bacao u zrak hrpe novčanica. U dvorištu crkve svi su počeli plesati, no oko mene u kafani nitko nije obraćao pažnju.

Poslije petka, nakon nekoliko koncerata vrijednih pažnje – nastupili su čuveni vokalni kvartet Manhattan Transfer i kvartet Omar Hakim & Rachel Z, u subotu je na glavnoj pozornici nastupilo razno društvo, od fusion benda Project Grand Slam, preko latino jazz sastava Matt Bianco, Lise Simone, slovenskog big benda iz Grosuplja, do country benda Frank Solivan & Dirty Kitchen, te još nekih Talijana. Ipak za završnu, nedjeljnu večer određen je najjači i najšarolikiji program koji još točnije govori o koncepciji festivala.
Znalo se da će te večeri ogromno gledalište pred glavnim pozornicama biti krcato. Za to su se pobrinuli headlineri, svjetski poznat, francuski ciganski sastav Gipsy Kings koji je nastupio tek peti po redu, oko ponoći. No, gledalište se počelo puniti oko osam, kad je svirao Uralski diksilend bend, Rusi čiji je program varirao od Sweet Georgia Brown do Kazačoka. Kad su poslije njih zasvirali Litavci, Kestutis Vaiginis Band, publike je već bilo par tisuća, a to je bio sjajan, ozbiljan koncert suvremenog mainstream jazza.

Vaiginis mi je, kad sam mu čestitao u backstageu, rekao da su dobili dvd sa snimkom nastupa deset minuta poslije koncerta, a Bane je u mirno dodao da snimku dobije svaki bend. «Svaki se koncert na glavnoj bini snima sa šest kamera, ali i prenosi na ekrane oko pozornica i u publici. Sve imamo snimljeno.» Kad se te večeri pojavio najbolji bend festivala, crnačka šestorka Black Art Jazz Collective, žestoki post hard bop bend predvođen saksofonistom Wayneom Escofferyjem, odavna nije bilo mjesta za sjesti, a sve je teže bilo prolaziti i gdje se stajalo, livadom koja parter dijeli od tribina. Ne vjerujem da ovaj sekstet često svira pred pet do deset tisuća ljudi, no u Nišu se upravo to dogodilo. Podvala? Možda, no očito je da cijeli Niš živi za ovaj festival. To se vidi i po brojoj publici svih uzrasta i po dobroj organizaciji i po dobrom raspoloženju koje vlada cijelom tvrđavom.

Organizatori Nišvilla imaju potporu grada i tri ministarstva, kulture, turizma i vanjskih poslova i lijepi broj sponzora, uključujući i brojne ambasade. Za deset dana kroz nišku tvrđavu prošlo je, prema procjenama, oko 200 000 posjetilaca. Na 20 festivalskih pozornica održano je 250 programa, nastupilo je oko 1000 izvođača, koncerte je održalo 157 muzičkih sastava, na četiri platna prikazano je 100 muzičkih filmova, odigrano 20 internacionalnih kazališnih predstava i održano 20 radionica, izložbi i knjiških večeri.
Daleko od toga da se tu svira samo jazz, ima tu zaista svega, neku puta je to i iritantno, od narodnjaka pa nadalje, ali sigurno je i to da tamo, u toku tih deset dana, sasvim sigurno, više Nišlija čuje jazz nego što se to dogodi sveukupnoj jazz publici u Zagrebu u godinu dana.

Autor: Saša Drach